петак, 18. септембар 2015.

Paraliza sna

Paralelni svetovi, nevidljive senke i mali Snežanini patuljci. Oronulih lica kao puzla kojoj fale svi delovi igrala mi je pred očima razmazana slika zelenih divljih biljaka, imala sam osećaj da se nalazim u prašumi. Već sledećeg trenutka slika se polako razbistrila, videla sam izmedju zelenih biljaka, gusto rasporedjenih po terasi, bilo je pozno jutro. Ti si naišao i osmehnuo se pitavši me zašto ležim na terasi. Pogledala sam svoje telo, jako sam želela da te zagrlim, samo to nisam mogla. Pokušala sam da se podignem kako bih ti se priblizila. Svetlo se gubilo u daljini. Tamni modro plavi oblaci prekrili su i poslednji tračak svetlosti. Vreme je išlo unazad i to me nije brinulo, imala sam osećaj da to daje više vremena koje mogu provesti u tvom zagrljaju. Jedva da sam se podigla i oslonila se na tvoje noge. Stajao si ispred mene i gledao me, prekrasnim kristalno čisti očima, rukom si me nežno mazio po kosi. Sa poslednjom dozom energije sam stegla tvoje maslinasto braon pantalone i pogled spustila ka tvojim blatnjavim novim parom patika. Znala sam da si i ovog jutra išao na pecanje. S obzirom da je vreme odlučilo da promeni tok kretanja nije mi bilo čudno sto zora nikako nije imala nameru da nas pozdravi. Nisam želela da ti kazem da uskoro necu moći ni kolena da ti zagrlim, obuzimala me je nemoć kretanja. Tišina je prekrila nasa tela, osećala sam kako mi se led širila kičmenim stubom, srce i je i dalje kucalo istim tempom, spokojna sam. Ledila mi se krv u žilama a ti si i dalje stajao preda mnom i mazio me po kosi. Osećala sam kako mi trnu jagodice prstiju moje čulo dodira me ostavlja, rastaje se od mene bez imalo griže savesti. Sve što mi je ostalo bili su čulo mirisa, čulo vida i ukusa . Ukusa gorčine pomešanog sa rendanim kockicama ljubavi. Najednom osetih tup udar u potiljku svoje ovog puta preteške glave. Jačina udarca ponovo mi je pomutila vid , sve što sam uspela je da čujem odvratne krike i osmehe nekih malih bića. Pokušala sam da se pomerim, ovog puta to nije bilo moguće. Puls je ovog puta bio malo ubrzaniji. Pokušala sam da podignem ruke i odbranim se od dodira naboranih ruku punih opekotina i smrada od urina. Taj smrad me je držao u stanju konfuzije,  bio je isuviše jakog intenziteta. Najednom videh nevidljive senke mali stvorova obučenih u ogorčenost koju su nosili u svojim telima. Duše su ih napustile pre mnogo godina. Ovo su bila tela  pohlepna i gladna čiste duše jedne nikada shvaćene devojke. Nije bilo prvi put da pokušavaju da me odvedu u totalnu paralizu sna. Želeli su moje telo toliko da su uspeli da svakim snom više da me onesposobe. Ogrebotine koje su mi naneli na telo nisu bile bolne , bolelo me je što sam dozvolila da neko drugi upravlja mojim snom. Pokušavala sam da se probudim, držala sam oči čvrsto zatvorene kako bih se uspavala u snu. Osmesi tih stvorenja ne mogu se meriti ni najgorim zvukom ikada zamisljenim u ljudskoj glavi. Ovo je izvan granica ružnog. Grizli su moj vrat svojim oštrim zardjalim zubima na kojima se nalazila zgusnuta krv prethodnih žrtava paralize sna. Nisam mogla da razaznam koliko ih je oko mene, svaki put kada sam iz znatiželje otvarala oči videla bih mala crna debela, polomljenih ruku i dementnih iskrivljenih usana, polovična stvorenja koja su se kretala brzinom svetlosti. Videla sam ih samo kada bi mi se približila iznad lica i tada bi me njihov smrad ponovo bacio u konfuziju. Njihovo dejstvo je bilo nalik opijuma. Totalno bi te onesposobilo u sekundi. Srce je sve jače kucalo  počela sam se gušiti. Govorili su mi svojim duboko visokim tonovima umešanim sa smehom krikova. "Nikada vise nećeš osetiti svoje telo, nikada više nećeš potrčati, ostaćeš nepokretna zauvek . Tvoje telo kupaće voljeni svojim suzama ali ti to nećes osetiti jer ćemo mi posedovati tvoju dušu. Tvoje telo biće bez sjaja i istrunuće vremenom dok crvi budu izjedali ostatak tvoje unutrašnjosti. I koliko god da pokusšvaš da se probudiš znaj da mi nećemo otići, ostaćemo nevidljive senke koje će se igrati po tvojoj sobi bežeci od svetlosti. Čekacemo da te stigne umor i da ponovo utones u san. Jednom se više nećeš probuditi iz istog.".Otvrila sam oči, čula sam sebe kako ubrzano dišem. Nisam osećala svoje telo, umor je učinio da ono u potpunosti utrne. Samo disanje davalo mi je nadu da sam možda uspela da se izborim , kosa mi je bila preko lica nisam uspela ništa da vidim. Roletne su bile spuštene skoro do kraja, ulično svetlo se gasilo i palilo na svakih 3 minuta. Čekala sam da se upali svetlo na ulici. To bi mi jedino dalo dokaz da nisam još uvek u snu. Osećala sam nečije prisustvo u sobi, najzad sam uspela da pomerim svoju desnu ruku pa zatim levu. Lagano sam se podigla na obe ruke i pogledala ka prozoru, malo svetla je dopiralo sa ulice. Izdahnula sam duboko. 

https://www.youtube.com/watch?v=R7DFX_AvDNI