уторак, 22. децембар 2015.

Nemi plač

Bila sam neiskrena prema sebi. Ubedila sam sebe da je sve savršeno. Izgubila sam dodir sa realnošću. Korak po korak i popela sam se na čardak, čardak satkan od moje mašte. Tamo je sve ukusno, sve je pipavo i zrači lepotom neizbežnosti. Nemate snage da okrenete leđa i napustite isti. Ljudi će poverovati svemu što im kažete , samo ukoliko umete da priču upakujete kako treba. Jedina osoba na osvom svetu koja će želeti da veruje vašim rečima iako zna tačno koje od njih odjekuju neistinu, je vaša majka. Ona je večiti oslonac , ma koliko god težina vaših grešaka bila nepodnošljiva, izdržaće . Osećam se kao Titanik koji tone. Osećam pokajanje svih osoba na mom brodu, osećam jačinu ljubavi koju će uskoro da zamrzne vreme. Živim u lavirintu koji sam samoj sebi napravila. Uhvativši sebe za ruku, ne razmišljajući o mogućim posledicama, zakoračala sam u večnu konfuziju . Vodim borbu sa samom sobom već duže vreme. Živim u kavezu zatvorena sa svojom ludošću. Ukoliko ja pokušam da izađem možda i ona pobegne. Niko ne želi da pusti svoju ludost. Moraš je držati zatvorenu , moraš zaboraviti da postoji. A ja sedim sa njom u kavezu već neko vreme i gledam je u oči , gledam njen prazan pogled i osmeh pun sećanja na greške i neuspehe koje se trudim da duboko zatrpam svojim uspehom. Ponestaje mi. Ukoliko nastavim da se šetam ovim lavirintom i zamišljam da sam u kavezu zatvorena sa svojom ludošću, nikada neću uspeti da rešim asocijaciju . Kako da je rešim kada ništa nema logičku povezanost. Kao puzla čiji se delovi ne mogu spojiti. Ja sam ta puzla.                                   Prekini da se poistovećuješ sa bilo čim. Ti držiš konce u svojim rukama , ti donosiš odluku šta je tvoj sledeći korak. Ti snosiš  posledice svojih postupaka. Najednom u meni se sve uzburkalo i kao vulkan počelo da izbija na površinu. Istina je iz mene vrelinom sagorela sve što je bilo satkano od mašte. Nestalo je sve. Čardak je otopljen. Stajala sam u svojoj sobi i posmatrala tačku na zidu. Nemam pojma koliko dugo sedim ovde. Obrazi su mi bili mokri, dodirnula sam svoje lice, bilo je mokro. Mora da sam plakala. To je bio dokaz da sam se vratila. Ponovo sam počela da osećam. Izgleda da je ovog puta ugriz griže savesti bio isuviše jak kako ga ne bih osetila. 


среда, 16. децембар 2015.

Bolest neizlećivosti

 Probudio me je alarm .
 Bilo je 07:00 osećala sam kako mi je puna bešika.
 Otišla sam do wc - a , medjutim  u provratku sam odlučila da odspavam još malo. Videla sam malo svetlosti jutra koje je dopiralo od spolja, ušuškala se i zaspala. Probudila sam se na stolici čudnog oblika. Dizajnirana je za ljude koje ne cene udobnost, činilo se. Na stolu se nalazi sveska. Najednom se žena našla ispred mene imala je 58 godina a izgleda tako sveže ,nisu se primećivale plastične operacije ali verujem da ih je bilo dosta, izgleda kao da je u ranim 30 tim. Sela je preko puta mene i pružila mi šolju kafe klizeći  je po staklenoj providnoj površini stola. "Izvoli". Pogledala sam  u unutrašnjost šolje. To je kafa." Hvala" uzvratih. Iz  ruke joj je virila igla , veličine pola hemijske i debela kao igla za pletenje.  Na iglu se produžavao kabl kao od punjača za mobilni telefon. Teško je shvatiti gde se završava, izgleda kao da je uboden u zid. Slika pred očima postala je toplija zatim sve toplija i razmazanija , osećam se kao da lebdim sve dok nisam potpuno izgubila svest. Pritisk u glavi mi je neverovatno jak, imam osećaj da trol iz Hari Potera pokušava da mi svojim stopalom smrska lobanju. Najednom osetih toplinu dodira. "Jesi li dobro?" Tu je ona žena , pomogla mi je da se podignem na stolicu , izgleda da sam pala. Uhvatila sam se za glavu levom rukom i počela naglo da ispijam kafu. "Šta se desilo?" . Imaš fobiju od igle. Nisam ni bila svesna da sam to izgovorila naglas, to su bile moje misli. Zapravo i ovo sve nije realno. Možda zato ona zna da ja zaista imam fobiju od igle. " Šta je to fobija?" uptala je."Fobija (grč.phobos - strah,bjeg) je izraženi trajni strah, najčešće prekomjeran ili neopravdan, a pojavjuje se u vezi očekivanja specifičnog objekta ili situacije."  To je po definiciji , nadam se da razumeš. Pa i ne baš, izgovarala je to dok je odlazila do nekakve fioke. Hodajući razmotavao joj se kabli igle koja je i dalje virila iz njene ruke. Trudim se da ne povratim od prizora koji je odvratan , osećam kako mi jeza prolazi celim telom. Iz fioke je izvadila kesu punu krvi, donela je do stola i spustila je ispred mene. "Izvoli , to ti je pokon od mene , trebaće ti . Malokrvna si. Dosta si bleda, to će ti poboljšati izgled ". Odakle njoj ideja da sam ja malokrvna i odakle joj pravo da mi priča takve stari. Ona je ubica. Odakle joj ovolika krv. Moram da odem odavde. Osećam vrtoglavicu. Zašto sam i kako dospela ovde sa ovom personom. Mada je bila isuviše fina prema meni, imala je manire. " Uvek tražiš nešto dobro u ljudima."  to je bio glas moje majke koji mi je odzvanjao u glavi poput crkvenog zvona. Ponovo nasrćem na kafu kao da me ona jedina vraća u normalu. Sedim ovde sa nepoznatom ženom. Bolje sam je pogledala. Zapravo ta žena sam ja , samo lepša i starija, drugačija, prosto savršena. Bila sam ljubomorna na njen izgled. Aleksandra ljubomorna si na samu sebe , da li si ti normalna? Očigledno da nisam čim sedim sa sobom u budućnosti i pijem kafu . Ništa mi nije jasno. Tišina je milovala naše obraze. Gledam je kako smireno ispija kafu. Ne bih trebala da budem ljubomorna trebala bih da budem srećna, zapravo tako ću izgledati kada ostarim. Jeste da joj iz ruke viri igla koja je priključena u zid ali ona nema nijednu sedu vlas u kosi. Nema bora, staloženost joj sija iz očiju, estetski je kao izvaljana figura najtalentovaijeg umetika. Ali me ova kesa puna krvi na stolu jako čini nervoznom. "Čemu služi to što ti viri iz ruke?" pitala sam je i uzela gutljaj kafe. Tim putem unosim sve što sam danas  uočila na poslu u bazu podataka , kako bi moj direktor mogao da ima uvid u svakodnevne kontinuirne procese koji se odvijaju na pogonima u fabrici u kojoj radim. Radim kao "open window - close dore" projektovanje . Da pojasnim. Sve što ulazi u samu fabriku , počev od informacija do ljudi, mora se zadrzati u fabriku i rasporediti na svoje mesto. "Čime se bavi  fabrika?" Vrata su zatvorena , to znači da ne bih smela pričati o svom poslu van istog. Čak ni ne poznajem svog direktora. Sa njim sam u kontaktu putem baze podataka. To je ona ogramna ploča zakačena u zid. On mi šalje zadatke koje trebam da izvršim na svom poslu. Svakog dana ovom iglom iliti transferom podataka iz svog sistema vizuelizacije prenosim podatke u bazu. Na taj način on vrši kontrolu odradjenih poslova i nakon svakog obavljenog podatka na mojoj kartici se uvećava suma novca koje imam na raspolaganju." Odakle ti ova kesa puna krvi ?" Imam mogućnost da raspolažem i uzimam koliko krvi mi je potrebno putem ove kartice. Kartica je bila plastificirana , crna sa crvenim krstom utisnutim u sredini. Pomoću ove kartice uzimaš krv u odredjenoj ustanovi koja je poseduje. Ima ih par u gradu." Odakle njima tolika krv?" . Od druge klase. Kako ovo oporo zvuči mojim ušima. "Druge klase?" . Da , postoje ljudi prve i druge klase. Ljudi druge klase nemaju dovoljno sredstava za život. Iz tog razloga potpisuju ugovore kojima se obavezuju da će pristati na ekseriment koji će se vršiti u odrejenim ustanovama, laboratorijama, sa grupom eksperata, nad njegovim telom. Oni mu onda daju karticu s odredjenom sumom novca kao isplatu za izvršeni eksperiment i daju mu takodje i ovu karticu za raspolaganje krvlju do odredjenog limita. Takodje ugovorom se obavezuje, da ukoliko odluči da izvrši samoubistvo nakon eksperimenta mora da donira svoju krv u dobrotvorne svrhe. Naravno, tek nakon pregleda stručnih lekara i ustanove da je zdrav. "Da izvrši samoubistvo? To je maltretiranje ljudi , vi ste bolesna nacija kako je moguće da je neko u stanju da uradi tako nešto. Još imate legalnu ustanovu koja to sve obavlja bez treptaja." Ljudi druge klase sami pristaju na to. Sve je naznačeno ugovorom. Ukoliko osoba ne izvrši saoubistvo znači da je dvoljno mentalno jaka i treba da nastai da živi. Niko je ne tereti . Ima čak i pravo da dodje u ustanovu i odradi koliko god eksperimenta želi. "Vi ste monstrumi  i ti pričaš o tome kao da je to normalno ?" . Ukoliko osoba nije dovoljno metalno jaka nema potrebe da živi. Troši reurse uzaludno. Mi mislimo na budućnost svojih generacija. Ukoliko zaradi dovoljno novca može postati prva klasa s'tim je i dovoljno mentalno jaka jer je izdržala sve to. Ne znam zašto se ti čudiš. Ti živiš u svetu u kome roditelji svoju decu uče nekim nepisanim pravilima. Ne dozvoljavaju im da odrastu , guše ih svojom previlikom ljubalju ili ih odbacuju kao najobičniju krpu jer moraju da leče svoje ožiljke koji su im naneti. Živite u zaraznom lancu ishrane. Idete na posao koji ne volite, nadate se boljem sutra a ništa ne preduzimate povodom toga. Sedite skrštenih ruku i buljite u kutije koje vam pricaju sve ono u šta vi slepo verujete. Dopustili ste sistemu da vam veže oči i hodate kao slepci svakoga dana ispuštajuči ustajali vazduh života iz vaših pluća. Provodite sate pokušavajući da nadjete izlaz iz mnoštvo problema koji se svake sekunde razmnožavaju kao neka vrsta bakterije u organizmu. Ne shvatate da se sve to nalazi u vašoj glavi. Bolujete od neizlečivosti. Samo najači će opstati, to će vas zadesiti u budućnosti. Ničega niste svesni. Mislite da koračate napred. A zapravo se krećete po traci za trčanje. Vi to ni ne primećujete. Vaše ruke su svezane na ledjima i ne možete da skinete lažnu isitinu sa svojim očiju. Ćutite vam je moj savet. I upotrebi te ovo jedino ne iskvareno čulo sluha. Oslušni malo  bolje poruke koje ti drveće prenosi. Osvrni se oko svoje ose, pogledaj ptice na nebu. Nasmej se zato što si tu . Živi sada i ovde. Samo najači opstaju. Slabe će sistem isključiti sa pogona. Prestaće da radi mašina i srce će da ti stane. Ukoliko si jak probudićeš se i prestati da budeš rob svoje podsvesti. Nesvesan si  da živiš u laži. Dozolio si društvu da te vrti oko svoje ose, kao kad si bio dete u predškolskom pa bih igrali tu igru i uživali u vrtoglavici koja razmaže realnu sliku pred tvojim očima. Tada si bio dete i znao si šta radiš, radio si to iz zabave. Sada bedniče nisi ni svestan da ti se to dešava. Prekini da budeš pod vrtoglavicom.Diši. Stvaraj. Razmišljaj. Čuvaj svoj um. Stoji stabilno na zemlji. Ne traži oslonac. Raduj se. Plači.Vrišti. Smej se. Skači. Trči. Maštaj. Voli. Radjaj. Posmatraj. Ne osudjuj.Osvesti se. Bori se. Opstani.Probudi se. Probudi se. Probudi se. Zvonio mi je alarm. Otišla sam do kupatila da se umijem. Lik žene i dalje je bio pred očima, njen glas bio je umereno kontrolisan disanjem i obojen dozom ozbiljnosti. Osećam ukus kafe ustima. Smešim se svog odrazu u ogledalu.


Samo najaci opstaju. 

Pesma za bolji doživljaj teksta:  *alt-J - ( Intro ).


https://www.youtube.com/watch?v=UCbt_x5K7c8&list=PLj_s-SLKieFM6-fd5dNcnTpRdIB5VsF_M&index=15  


среда, 9. децембар 2015.

Tako neobično obična

Ponekada kao da nemam više snage da reagujem, kao hemijska okrenuta na gore. Ima mastila u sebi ali ne piše. To nije njen pravac delovanja, nejasno stoji okrenuta na gore i oseća kako joj se, polako, svo postojanje sliva u mozak. Gušim se, vrlo često  u poslednje vreme. Svakim svojim sledećim tekstom polako pomeram zavesu sa prozora svog života. Ponekad me svetlost naprosto zaslepi. Isuviše je jaka kritika realnosti ili je moja zenica iuviše slaba kako bi bez oštećenja i povreda videla pravu istinu. Istinu da sam zapravo, jedna obična olovka okružena besprekornim i neistrošivim penkalima. Ja sam obična olovka koja kada se istroši od borbe za rečima, koje kao niti veze po papiru, koristi podrezivač. Bez njega moje reći su nevidljivi ucrti na papiru. Možda bi ih mogli razaznati slepi? Možda samo specifični ljudi mogu razumeti jednu običnu olovku medju penkalima. Svakodnevnica guši moju kreativnost ali ne odustajem tako lako. Budnom me drži činjenica da svaki od tih penkala kada ga okrenete naopako prestaje da piše. A ja samo jedna obična olovka uspevam da ostavim trag, ma kako da me okreneš.