уторак, 22. децембар 2015.

Nemi plač

Bila sam neiskrena prema sebi. Ubedila sam sebe da je sve savršeno. Izgubila sam dodir sa realnošću. Korak po korak i popela sam se na čardak, čardak satkan od moje mašte. Tamo je sve ukusno, sve je pipavo i zrači lepotom neizbežnosti. Nemate snage da okrenete leđa i napustite isti. Ljudi će poverovati svemu što im kažete , samo ukoliko umete da priču upakujete kako treba. Jedina osoba na osvom svetu koja će želeti da veruje vašim rečima iako zna tačno koje od njih odjekuju neistinu, je vaša majka. Ona je večiti oslonac , ma koliko god težina vaših grešaka bila nepodnošljiva, izdržaće . Osećam se kao Titanik koji tone. Osećam pokajanje svih osoba na mom brodu, osećam jačinu ljubavi koju će uskoro da zamrzne vreme. Živim u lavirintu koji sam samoj sebi napravila. Uhvativši sebe za ruku, ne razmišljajući o mogućim posledicama, zakoračala sam u večnu konfuziju . Vodim borbu sa samom sobom već duže vreme. Živim u kavezu zatvorena sa svojom ludošću. Ukoliko ja pokušam da izađem možda i ona pobegne. Niko ne želi da pusti svoju ludost. Moraš je držati zatvorenu , moraš zaboraviti da postoji. A ja sedim sa njom u kavezu već neko vreme i gledam je u oči , gledam njen prazan pogled i osmeh pun sećanja na greške i neuspehe koje se trudim da duboko zatrpam svojim uspehom. Ponestaje mi. Ukoliko nastavim da se šetam ovim lavirintom i zamišljam da sam u kavezu zatvorena sa svojom ludošću, nikada neću uspeti da rešim asocijaciju . Kako da je rešim kada ništa nema logičku povezanost. Kao puzla čiji se delovi ne mogu spojiti. Ja sam ta puzla.                                   Prekini da se poistovećuješ sa bilo čim. Ti držiš konce u svojim rukama , ti donosiš odluku šta je tvoj sledeći korak. Ti snosiš  posledice svojih postupaka. Najednom u meni se sve uzburkalo i kao vulkan počelo da izbija na površinu. Istina je iz mene vrelinom sagorela sve što je bilo satkano od mašte. Nestalo je sve. Čardak je otopljen. Stajala sam u svojoj sobi i posmatrala tačku na zidu. Nemam pojma koliko dugo sedim ovde. Obrazi su mi bili mokri, dodirnula sam svoje lice, bilo je mokro. Mora da sam plakala. To je bio dokaz da sam se vratila. Ponovo sam počela da osećam. Izgleda da je ovog puta ugriz griže savesti bio isuviše jak kako ga ne bih osetila. 


Нема коментара:

Постави коментар