понедељак, 3. септембар 2018.

Plesom zaboravljenih koraka do pobede

Možda bi bilo bolje da sam na vreme pisala dnevnik , dala bi mu  ime Sećanja za amnezičare. Barem bi znala šta sam radila poslednje dve godine od objave poslednjeg bloga . Da li je bilo prosperiteta, zaista ne znam, mislim da bar imam osećaj možda bi znala. Sve mi više deluje kao da sam ovaj život već proživela u prošlom životu  pa mi se duh vratio u isto telo. Da li mu se isuviše dopalo ili jednstano nisam uradila neke stvari kako treba pa sa ovde ponovo kako bi ih ispravila? Ne znam . Jednostavno se osećam isuviše neobjašnjivo samoj sebi i celom svetu naizgled . Sol De Bossa i mini plazma su me pokrenule da izbacim iz sebe svakim slovom ovu agoniju koju osećam u dubini duše. Mislim da je onaj mali patuljak porastao i pretvorio se u džina ili sam ja promenila ugao gledanja na njega pa ga sada vidim iz mravlje perspektive . Koliko dugo smo vec budni ? Od rodjenja ili tek onda kada postanemo iskreni prema sebi i otvorimo oči za sve što nam je posluženo na tanjiru ispred nosa, a mi isuviše lenji sklanjamo glavu i ustajemo sa stola radosti , napuštamo večeru uživanja i zatvaramo se u sebe . Nedisciplinovani tragamo za pravdom . Bez kompasa lutamo i tragamo za našim davno zaoravljenim snovima. Težnja ka povratku u detinjstvo je sve veća. Na vagi bi ipak trebala prelomiti na onu stranu odrastanja i sazrevanja, medjutim umor od smeha iz detinjstva mi jako nedostaje. Cvet na zidu nije izgubio mirise ali ovaj u bašti je odavno uvenuo. Hvala ti na današnjoj kiši , hvala ti na današnjoj tuzi , hvala na kraju jer ovo je novi početak za mene. Svakoga dana budi zahvalan što dišeš postojiš i osećaš. Ne postoji ništa lepše od samosvesnosti i osmeha za kraj novog početka.


Нема коментара:

Постави коментар